Numinoznost – privlačnost ambivalentnog

Pojam ,,numinozno’’ potiče od evangelističkog teologa Rudolfa Otoa i označava specifičan osećaj koji se javlja kada je čovek suočen sa transcendentnih silama. Numinozno predstavlja nešto ,,sveto’’ koje nema ni moralan ni racionalni momenat. Doživljava se kao zlo i zadivljujuće, snažno i neobično, božansko i demonsko, izaziva jezu i strahopoštovanje, daje utisak opčinjavajuće energije. Numinozno, tako jeste, nešto ambivalentno fascinantne privlačnosti, jeza koja opčinjava, čarolija koja je, u isto vreme, sablasna. Doživljaju ,,numinoznoga’’ pripada ono ,,nešto drugo’’, strano, što nije u krugu onoga što znamo i shvatamo kao uobičajeno, ono što nam nije blisko, suprotnost koja nas začuđuje. Stoga je numinozno- nemir i strah, jezivo i nepojmljivo.

Otovo postavljenje numinoznog ,,na mapu’’ uticalo je i direktno i indirektno na istraživanje pripovedanja. Nemački etnolog, Herman Bauzinger, u svom članku Strukture svakodnevnog pripovedanja govori o duhovnoj zaokupljenosti ,,u kojoj se svet deli na unutra i spolja, na domovinu i tuđinu, na ovde i tamo’’. Maks Luti u delu Evropska narodna bajka prvo poglavlje naslovljava Jednodimenzionalnost, dok u podnaslovu stoji Odnos prema numinoznom. Luti kaže da junak u bajci nema osećaj da je u onostranom svetu sreo drugu dimenziju, a da je to u narodnom predanju sasvim drugačije. Iskustvo susreta sa onostranim svetom ,,budi u čoveku neobičnu jezu, ona ga privlači i odbija, izaziva i strah i čežnju’’.

Helga Grent u Enciklopediji bajke kritički komentariše devalvaciju numinoznog u današnjoj interpretaciji bajki, ukazujući da se numinozno, prečesto i pogrešno, sinonimno izjednačava sa onostranim. Kako ona tumači, numinozno je, u širem smislu, povezano sa religijskim osećajem, pa današnju, modernu upotrebu termina ,,numinoznog’’ u sekularizovanom svetu, smatra spornom. Ta ocena jeste problematična i mora se uzeti sa oprezom. I danas postoje priče koje koriste tradicionalne motive, kao i motive duhova, vampira i vizija. Transcedentne sile se javljaju u modernom obliku ( NLO), a numinozno postoji u modernom pripovedanju koje izaziva strah kao što je horor literatura i film. Kritiku Helge Grent možemo posmatrati kao ,,protestnu repliku’’ smislu sekularizacije i modernog doba u kojoj je tehno-organizovana sadašnjica postala previše banalna i površna, pa u njoj jezivo deluje besmisleno, brutalno i groteskno, bez imalo numinoznosti.

Kako numinozno postoji i u tradicionalnim i u modernim pričama, postavlja se pitanje zašto numinozno toliko privlači ljude? Odgovor ćemo potražiti konsultacijom sa psihologijom razvoja i dubinskom psihologijom, jer opravdana sumnja pada na ono potisnuto u čoveku i povezano je sa ,,tamnom stranom meseca’’ ljudske egzistencije.

Javlja se nam se prvo metodološki problem zbog dvojake prirode numinoznog. Neprecizno je fenomenima punim jakih emocija pristupiti čisto pojmovnom kategorizacijom. Empirijski rezultati, takođe, nisu još i teorijski rezultati. Oni jesu samo istraživačka građa koja zahteva produbljivanje i zaokruživanje životnim iskustvom i intuicijom, spremnošću razuma na kompromis sa iracionalnim. Moguće je napisati teorijski rad o ljubavi ili o psihoanalizi, a da se nikad nije volelo ili bilo na analizi, ali će njemu ipak nedostajati dubina za minucioznu kompletnost. Uostalom, Kant u Kritici čistog uma kaže- ,,misli bez sadržaja su prazne’’

Sigmund Frojd se bavio fenomenom tajanstvene teskobe (unheimlich). Taj fenomen je paradoksalno opisao kao ,,ono zastrašujuće koje se svodi na davno poznato, odavno blisko’’. Heimlich (domaće) može značiti i heimelig (ono što pripada domu), ali i ono što treba tajiti (verheimlichende), a odatle vodi do unheimlich, tajanstvene teskobe. Frojd govori o suprotnom smislu prareči, primeri su lat. altus– visok, dubok; lat. sacer– svet, proklet; a u nemačkom stumm, stimme– nem, glas. Ova prajezička ambivalentnost jeste jedan od korena numinoznog.

Potiskivanje, kao jedan od prauzroka ili post-posledica numinoznoga, jeste svojevrsan mehanizam odbrane, neophodan za psihičku ravnotežu, baš kao i projekcija, kada se vlastiti osećaji koji izazivaju stid prenose na drugu osobu. Preko ,,žrtvenih jaraca’’ i ,,crnih ovci’’, na koje projektujemo nepoželjna i nelagodna osećanja, oslobađamo se i branimo. Najviše ne podnosimo one greške koje su karikatura naših vlastitih.

Kultura, po Frojdu, jeste prevazilaženje nagona, ali čovek nije samo biće kulture nego i proizvod biološke evolucije. Sposobnost za kulturu jeste spremnost na zajedništvo, dok biološki nagoni služe samoodržanju, često i nasilnim putem. Ostvarenje svih nagona isključuje mogućnost zajedništva. Kako je čovek i društveno i sebično biće, te karakterne antagonističke snage vode ga u ambivalentnost, a on nagone ispoljava, istutnjava i umiruje kroz maštu i snove, i to je ono dvojako, ambivalentno koje stvara numinoznost. Ili obratno, numinoznost stvara ambivalentnog čoveka, specifična ,,kokoška-jaje’’ dilema.

Teskobno-tajanstveni aspekt numinoznoga moguće je objasniti i odnosom moći i manje vrednosti i njihovog smenjivanja u unutrašnjoj biti čoveka. Alfred Adler i druga škola dubinske psihologije- individualna psihologija, smatraju da je na početku, svakog duhovnog života, izražen osećaj manje vrednosti koji se, na manje ili više, uspešan način prevladava u daljem samorazvoju.

Jung je smatrao da je numinoznost živa psihička energija i da susret sa njegovim ,,čuvenim’’ arhetipovima oslobađa žestoke emocije i da taj doživljaj ima ambivalentnu strukturu i numinozan sadržaj. Jung o tome kaže-,,Javljanje arhetipa ima izrazito numinozan značaj (…) Može biti lekovit ili razoran, no indiferentan nije nikad (…) Neretko se događa da

se arhetip javlja u obliku nekog duha u snovima ili u likovima iz mašte, ili se čak ponaša poput sablasti’’. Analitička psihologija važna je za proučavanje numinoznosti i zbog teorije sinhroniciteta, kako ju je nazvao Jung. Ova teorija daje opis događaja, izlazi iz okvira mišljenja da su sve pojave uzročno-posledično povezane i Jung postavlja sinhronicitet kao četvrti element, pored prostora, vremena i kauzalnosti.

Čovek je sklon da postavlja sebe u centar sveta i univerzuma i da smatra da je on uzrok i posledica svega, pa greškom ,,epistemiološkog egocentrizma’’ tumači i prirodne katastrofe kao ,,božju kaznu’’ za svoje grehove i/ili nedela prema prirodi. Katrastrofa je numinozna snaga koja se obrušava na čoveka primenjujući princip strogosti. U filmu Ptice, režiser Alfred Hičkok nije ponudio racionalno objašnjenje za napade ,,pernatih zveri’’ pa se ti događaji mogu tumačiti sa aspekta numinoznosti i epistemiološkog egocentrizma.

U modernoj umetnosti numinoznost je najviše prisutna u delima horor literature i filma( čak je tom žanru i neophodna). Pisci ,,kosmičke strave’’, Lavkraft i Tomas Ligoti, dosežu visine egzistencijalnog (be)smisla i magične numinoznosti.

Aristotel je govorio- karakter je sudbina. Čovek je prirodno ambivalentno biće karakternom strukturom, te zato ima urođenu, sudbinsku i večnu težnju i potrebu za numinoznošću. A numinoznost postoji i van čoveka, vanvremenski, svekosmički jer je ovaj svet koji (ne)poznajemo u pandijalektičkom jedinstvu.

One thought on “Numinoznost – privlačnost ambivalentnog”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *